Ilijino oružje – strjelica od kamena, odnosno neolitska kamena sjekira, smatra se strjelicom od groma.
U gore navedenim primjerima dobili smo odgovor da je oružje gromovnika Ilije grom, kamena strijela (munja).
Seljaci u Homolju vjeruju:
„da su grom i tresak šiljaste strelice koje sveti Ilija iz ruku baca na đavola. Tamo kada padne grom ili tresak, naročito kad padne u planini i rascepi koje drvo, vele da se oseća miris sličan barutu, opaža se gar i vidi se jasan izvijugan trag kuda je prošla strelica“ (Milosavljević, S. M. S. e. zbornik, knj. XIX. str. 390., navodi Đorđević, T. 1958:108)
„Što je u topa tane“, zapisuje Vuk S. Karadžić,“ono je u groma strjelica: kad grom gdje udari, ona ode u zemlju, a poslije nekoliko godina iziđe na zemlju, pa je onda mnogi nađu (kamen bjelutak koliko veliki orah, glatko zatesan sa mnogijeh strana, te su na njemu postali mnogi uglovi, i ostave je ili nose uza se, kao kakvu amajliju (valjda od groma?) (Karadžić, V. S. Srp. rječnik, natuknica grmljeti, navodi Đorđević, T. 1958:108, navodi i Belaj, V. 1998:93)
Na Kosovu i u Metohiji posle grmljavine poneko iz zemlje iskopa nekakav kristal, veličine koliko orah i veći“. To se zove strjelica. Narod vjeruje da njome gađa (strijelja) sveti Ilija s neba đavole uz grmljavinu. (Elezović, G l. Rečnik kosovsko-metohijskog dijalekta, natuknica strelica.
Turci u Ohridu nazivaju gromovnu strjelicu jelb’r’m taši što znači gromovni kamen, navodi Đorđević, T. 1958:108)
U Beranama „grom bije mahom bijelom strijelicom, koja ima oblik i veličinu jednovog zrna. Kad udari grom strijelica se zavije duboku u zemlju, pa odatle za sedam godina izađe na površinu zemlje”. (Lutovac, M. priroda i nauka za 1929, str. 40, navodi Đorđević, T. 1958:108)
U Skopskoj Kotlini „kad grom udari u zemlju prodre u dubinu za četrdeset metara, pa se postepeno vraća na površinu u toku četrdeset godina“, i tek onda se mogu naći njegovi kristali. (Filipović, M. S. S. e. zbornik, knj. LIV, str. 511, navodi Đorđević, T. 1958:108)
U Hercegovini, strjelica je staklasti kamen za koji narod vjeruje da je pao s neba kad je negdje udario grom ili strijela. (Bratić, T. A. Glas. Zem. muzeja, knj. VII, str. 233; Dučić, St. S. e. zbornik, knj. XLVIII, str. 332, navodi Đorđević, T. 1958:108)

Sl. 2a-b. / Fig. 2a-b. Prapovijesna sjekira („strilni kamen“) s Baba lokve.
U Bukovini, u Dalmaciji gromovna strijela se zove strjelica iz nebesa. Priča se da kad pukne grom strjelica ode u zemlju, te devete godine isklija iz zemlje i tako se nađe, ako je tko zabilježio gdje je grom udario. (Ardalić, V. Zbor. za nar. život, knj. VII, str. 294, navodi Đorđević, T. 1958:108)
U Rogatici, u Bosni, narod zove strijelicama od groma „kamene strijelice i sjekire što se iskapaju u neolitskim naseljima“. (Dragičević, T. Glasn. Zem. muzeja, knj. XIX, str. 491, navodi Đorđević, T. 1958:108-109)
U podravskom Lukovišću (Lakócsa) zapisao sam sličnu predaju o gromu koji kada udari u zemlju i nakon nekoliko godina izlazi iz nje te su s njim trli vime kravama da daju više mlijeka, odnosno „vračilje“ (vračare) su trle nogu bolesnom čovjeku da ozdravi.
U Hrvatskom zagorju kamene sjekire nazivaju „strelni kamen“ ili „strele“. (Balen-Letunić 1981:54-6, navodi Belaj, V. 1998:91)
Mnogobrojna su predanja u Slovenaca:
„Kedar udari, prileti v hišo kamenita strela. Sedem let je pod zemljo, potem pa pririje na svitlo. Moj oče so tri take strele našli, in jih za tram dejali, naj bi v hišo ne vrezalo.“ (Belaj, V. 1998:88)
Rusi smatraju da kada udari grom u zemlju tada on nakon sedam godina izlazi na površinu a zovu ga „gromovnaja strela“. Ponegdje su govorili da su to munje sv. Ilije. Zapisana je i molitva svetomu Iliji za zaštite u boju, koja u prijevodi glasi: u imenu svetog Ilije od krvarenja i od strjelica, i metka i (?) i topovske kugle stoj, ne idi k meni. (Ivanickij 1896:135, br. 7, navodi Belaj, V. 1998:93)
Vjerovanja, zabilježena kod pojedinih slavenskih naroda, vrlo su slična (Mosynsky 1967:487-489, navodi Belaj, V. 1998:92): munja kod udaraca u zemlju utone 7 lakata, ponegdje 40 aršina duboko, a nakon 7 godina odnosno 40 dana ponovno izađe na površinu. Budući da prema narodnom vjerovanju grom neće udariti dvaput na isto mjesto, dobro je imati okamenjenu munju u kući, jer tada neće grom udariti u nju.
Poljaci su takav kamen zvali kamien piorunowy (piorun u poljskom jednostavno znači „grom“. (Belaj, V. 1998:92)
U bjeloruskom Poljesju zapisani tekst u prijevodu glasi:
„kada negdje udari grom, to kao da bi se ukopao, jer u zemlji se može naći tu munja, a ona sama tek nakon sedam godina izlazi na površinu. Takve munje u nas zovu perunovim strjelama (munjama).“ (Ivanov-Toporov 1974:85, navodi Belaj, V. 1998:92)
Takva vjerovanja pribilježena su i u Nijemaca (Olbrich 1919/30, navodi Belaj, V. 1998:93). A riječ je o nađenoj neolitičkoj sjekiri zvanoj Donnerstein, Donnerkeil, Donneaxt (hromov kamen, klin, sjekira) pa i Donnerhammer, Strahlstein (gromov čekić, strijelni kamen). Munja potone u zemlju 7 ili 9 hvati duboko ili tako duboko kako je visok crkveni toranj. Ponovno će izaći na površinu nakon 7 ili 9 godina. Rabili su ju za obranu pred munjom, u pučkom ljekarništvu, pomagala je u lovu, zakopali bi ju u njivu da polje bolje rodi. (Belaj, V. 1998:93)
Slična vjerovanja imamo u Skandinaviji, u starome Rimu, u Mađara, Mordvina uz Volgu. (Belaj, V. 1998:94)“ – Đuro Franković.
Comments